Sve to im stvara nesigurnost, gura ih u virtualne i površne svjetove senzacionalizma koji se u izobilju nude na društvenim mrežama. I što se više udaljavamo od onih nekoliko univerzitetskih i administrativnih centara u BiH sve navedeno se multiplicira. Mladi dolaze na fakultete i tek tada prvi put se suočavaju sa činjenicom koliko su uistinu neobrazovani, neinformirani o bitnim činjenicama države u kojoj žive, pa ili ulaze u utrku da nadoknade izgubljeno ili prihvataju da žive u „lakom“ neznanju.

Tuzla, Mostar, Banjaluka žive u svojim malim Černobilima. Zatrovano tlo i zrak, devastacija šuma i voda. Berači željeza na grobljima velikih industrijskih postrojenja oboljevaju i brzo umiru od inih oblika kancera, deponije smrti se nalaze tik uz velika naselja, na svakom koraku male grupe građana nastoje spasiti eko zone od propasti i pretvaranja istih u nove deponije. Kolektorima za otpadne vode plutaju amputirani dijelovi ljudskih tijela, vlast od vrha do dna piramide ogrezla u korupciju direktno kreira ovakva stanja.

Na jednak način devastiraju se i društvena dobra. Bibilioteke u kojima 18 godina nije nabavljena nijedna knjiga. Koje bi lokalni moćnici rado zatvorili. Da ih pretvore u kakav prostor pogodan za kladionicu, kafanu. Ko to još čita knjige?